Trudnoća (1.dio)

Još i prije braka razgovarali smo kako bismo željeli imati veliku obitelj. Suprug  (u daljnjem tekstu H.) je nekako stalno spominjao blizance, a ja mu odgovarala kako je smiješan i objašnjavala mu kako je to hrpa posla.

Beba nije došla odmah kako smo planirali. Nekako povezujem to i sa stresnim razdobljem (studij, udruga, vjenčanje, članovi obitelji u bolnici, itd…). Znam da smo taman za taj vikend planirali unajmiti učitelja snowboarda da me nauči boardati, a k tome sam još i planirala put u London za lipanj jer su bile neke smiješne cijene letova. Tog sam ponedjeljka napravila test koji je odmah pokazao dvije plave crtice. Iskreno, mislila sam kako ću kad se to napokon desi vrištati od veselja, odmah požuriti reći suprugu, ali ja sam zapravo bila u takvom šoku da sam otišla u ljekarnu i odlučila još jednom provjeriti je li to istina. Kada je i taj test bio pozitivan, odlučila sam čekati da dođe doma i spakirala mu test i dječji bodi u vrećicu. Trebalo mu je minuta – dvije da shvati o čemu je riječ, a onda veselje samo takvo. 🙂 Ne samo da sam trudna, već termin pada točno na njegov rođendan. Nismo planirali odmah svima reći (zapravo nikome za početak), samo je kuma još taj dan saznala (ipak sam još nekome morala reći 🙂 ). Idućeg smo dana otišli na vađenje krvi  i beta je bila visoka. Suprug me pita ima li šanse da su blizanci, a ja onako pametna: “naravno da ne, bila bi beta puno viša”. Za dva smo dana ponovili nalaz krvi, beta je ponovno bila prilično visoka. Tada smo se opustili jer smo vidjeli da se lijepo povećava. Osim velikih podočnjaka, aposlutno nikakve simpotome nisam imala. Naručila sam se kod gin vrlo rano (4+4) jer nisam mogla čekati, a i željela sam njezin savjet s obzirom da sam imala jasličare u grupi koje sam vrlo često podizala.

 

WP_20170228_21_37_40_Rich

Advertisements