Trudnoća (4.dio)

Tog sam puta primila neku inekciju protiv bolova jer su zaista bili prejaki. Nakon pregleda ispostavilo se da je s bebicama sve u redu. Otvarala se nisam, jednostavno su mi negdje nešto pritiskale. Provela sam u bolnici 2 dana i od tada sam svaki mjesec do kraja trudnoće bila u bolnici. Što zbog bolova, što zbog pritiska, što zbog primanja inekcija za razvoj bebinih pluća.

Uglavnom nije bilo neke posebne terapije. Činilo se da odlazim u bolnicu na mirovanje. Koliko god ja doma mirovala tek u bolnici shvatiš da kod kuće ne miruješ. Ipak šećeš po stanu, malo vani, staviš u perilicu, pometeš i sl. U bolnici ležiš, čitaš, ručak ti bude dostavljen u krevet. Filali su me s normabelima svaki puta, odnosno željeli su, a ja sam ih uredno spremala u torbu. Zaista smatram da za vrijeme trudnoće treba paziti i ne olako uzimati tabelete. Naravno, uzela bi ih kada bi zaista bilo potrebno, no s bebama je zaista bilo sve u redu i jednostavno sam slušala svoju intuiciju i nisam ih uzimala. Jednom sam i izašla iz bolnice na vlastitu odgovornost. Naime, zbog bolova u donjem dijelu trbuha ostavili su me na promatranju dva – tri dana i priključili na tokolizu koja služi za sprečavanje daljnjeg otvaranja. U tom trenu nisam ni milimetra bila otvorena. Počelo mi je s 26  tjedana od toga curiti mlijeko. Baš me sve to ošamutilo i grozno sam se osjećala. Jednostavno mi nije bilo jasno zašto sam priključena na terapiju koja mi ne treba. Kasnije sam dobila pohvalu ginekologa u drugoj bolnici za donešenu odluku.

Kroz te boravke u bolnici upoznala sam mnoštvo žena. Uglavnom suretljivne, pričljive i zaista smo jedna drugoj kroz smijeh nastojale olakšati bolničke dane. Moj najduži boravak bio je 5 dana, upoznala sam žene koje su tamo ležale mjesecima i divila im se na njihovoj pozitivi. Ali nekako smo mi žene zaista jake kada su u pitanju naša djeca. Nađeš način kako i u bolnici kratiti vrijeme i biti hrabra i jaka samo da primiš to malo stvorenje u svoje ruke. Voljela sam ctg i slušati otkucaje svojih beba. Tih sat vremena sam se baš jako povezivala s njima. Smirivalo me to. Zapravo sam u bolnici cijeli dan iščekivala ctg. Kada je još i bilo prerano za ctg mojih beba, uživala sam slušajući otkucaje srca drugih beba.

Ipak, najfascinantiniji momenat i čak najljepši uzv bio je onaj točno na moj rođendan. 14 tjedana. Kada je doktorica brzo zvala sestru i okrenula mi monitor da vidim bebu kako cucla palac. S 14 tjedana. Wow! Nije li to fascinanto? Imali smo još 26 tjedana do kraja trudnoće, ni polovicu nismo prošli, a već se vide bebini prstići i ona cucla palac. Razmislite da je u većini zemalja EU do 12. tjedna dozvoljen pobačaj, a u Švedskoj do 18. tjedna. A beba s 14 već cucla palac!

Nakon prvog ostajanja u bolnici, postala sam još opreznija. Kako je bilo ljetno doba, mamilo me van, zaista sam željela to ljeto sve napraviti u vrtu, no na kraju sam vani boravila samo navečer i to kada sam se osjećala sposobnom spustiti se niz stepenice. Često su me pitali je li mi dosadno kod kuće (pošto sam inače turbo i rijetko sam vrijeme provodila kod kuće), no uvijek sam našla neku zanimaciju. Izrađivala sam stvari za vrtić, šivala, radila mobile, patuljčiće, pustila sam mašti na volju. Svakodnevno sam meditirala, slušala opuštajuću glazbu i većinu vremena se dobro osjećala. Ali mi je svakim danom bilo sve teže.

Tjedan dana prije poroda porastao mi je tlak, boljelo me strašno u donjem dijelu trbuha (na kraju se ispostavilo da su to cijelo vrijeme bili lagani trudovi), taj tjedan nisam više mogla nikako ni ležati…

 

WP_20170927_21_43_21_Rich.jpg

 

Advertisements