Dobrodošle!

Sljedeće čega se sjećam jest glas sestre koji govori: “mama, zašto plačete? Cure su žive, zdrave, lijepe”. Sjećam se kroz maglu i kako plačem (možda zbog moje zadnje pomisli prije nego sam zaspala, možda zbog bolova….), voze me kroz hodnik, neki ljudi me gledaju, smještaju me u sobu, a ja umirem od bolova. Još ni sama nisam bila svjesna što se dogodilo. Oko mene sestre, nose mi moje stvari, mobitel…. Sestra govori kako me netko zove i pita želim li se javiti, a ja odmahujem rukom. Užasno me boli. Druga sestra me ispituje gdje su mi stvari, imam li gaćice, uloške, svoju spavaćicu… Toliko me boljelo da sam joj jedva odgovorila kako nemam stvari sa sobom. Žena do mene daje im uloške za mene (zar bolnica ne bi trebala imati neke uloške za slučajeve hitnosti?). Užasno me boli. Molim ih nešto protiv bolova. I dalje nisam svjesna što se događa. Kroz infuziju mi sestra naglo pušta jaku dozu nečeg da čim prije počne djelovati. Od lijeka mi kreće na povraćanje, zovem sestru, dolazi sa zdjelom. Stišćem joj ruku i mislim kako je sigurno boli koliko jako sam je stisnula, ali grozno mi je. Počinje djelovati droga. Dolazim lagano k sebi. Razmišljam što se dogodilo i gdje sam. Uzimam mobitel. Brojne poruke, pozivi. Ne čitam ih. Uzimam mobitel i zovem H. da krene prema meni sa stvarima. Čujem bebe kako plaču i razmišljam kako ne želim da moje još donesu k meni jer ih nisam u stanju primiti. Boli još grozno, iako manje. Odspavam. Probudila sam se, pročitala nekoliko poruka, ponovno zaspala. Budi me poziv H. da je tu i da će ga uskoro pustiti k meni. Sad tek razmišljam o bebama (danas ne mogu vjerovati da tada nisam odmah željela bebe). Nevjerojatno mi je kako anestezija i lijekovi mogu djelovati na čovjeka. Uz to, mislim da je taj stresni dio ipak kod mene odigrao najveću ulogu.Dolazi do mene doktor koji me operirao. Pita me kako sam, objašnjava mi cijelu situaciju, govori kako su manju bebu oživljavali s 10 potisaka. Dolazi sestra i ponavlja mi cijelu priču, dodaje kako je manja beba u inkubatoru, ali dobro. Sestra objašnjava kako je manja beba imala APGAR 6/10 jer ju je već zahvatila anestezija, no kroz 5 min je već imala 10/10. Veća beba ima 10/10. Ulazi H. s buketom cvijeća i stvarima i vidim da se suzdržava da se ne rasplače. Ja, koja sam inače strašno emotivna, ne puštam ni suze (i opet se čudim kako lijekovi djeluju na čovjeka). Pitam sestru kada mogu vidjeti bebe te kaže kako će mi veću donijeti na kožiranje na sat vremena. Uskoro je donose i prvo što vidim je njena kosa. H., pa ona ima kosu!!! Bila je to moja velika želja. Sestra je svlači i tada vidim koliko je to čudo maleno, sićušno. Stave je meni na kožu i shavtim kako je to najljepši mogući osjećaj na svijetu. Držati novorođenu bebu golu na svojoj koži. Svoju bebu!  Borila sam se da ne zaspim tako s njom. Samo sam je ljubila, mazila, mirisala, pričala joj… 2360 g čiste ljubavi. I tada sam shvatila da sam mama. MAMA! Wow. U međuvremenu je tata otišao vidjeti bebu u inkubatoru te se vraća sav još dodatno raznježen s vješću kako beba više nije u inkubatoru, već u toplom krevetiću. Popodne mi dovode i nju na kožiranje. 1760 g neopisive ljubavi. I tada mi ponovo prođe kroz glavu  “hej, mama si. Mama blizanki!”. Mia i Julia, dobrodošle! I najbolji dio našeg putovanja ovdje počinje…

 

32085086_10216667150850077_7454730497504051200_n                   32104760_10216667149250037_1491052885272690688_n

Advertisements