Baby blues?

Prva dva, možda čak i tri dana nekako su mi u magli… Prvi dan sam uz sve što se desilo uglavnom prespavala. Drugi dan su već bebe, na moj zahtjev, bile sa mnom cijeli dan. I tada sam shvatila da ih svake minute sve više i više volim. Bila sam još na intenzivnoj te su me trebali premjestiti u sobu, no po povratku iz kupaone toliko mi je bilo loše da se oko mene sjatilo nekoliko sestara, podigle mi noge, otvarale prozore. Osjećala sam se vrlo loše te su me još i taj dan zadržali na intenzivnoj. Bebe su uglavnom spavale te pokoji put zaplakale za sisanje. Apetita nisam imala. Stavila sam tek poneki štapić ili kreker u usta i malo vode.

Prilično me boljelo pri ustajanju iz kreveta i odlasku do wc-a. U vrijeme posjeta došao je H. i tih sat vremena nije ispuštao iz ruku naše bebe. Vidjeti tatu da već sad toliko voli svoje dvije djevojčice neprocjenjivo je. Te noći zamolila sam sestre da ih uzmu i vrate u 4 ujutro jer snage nisam imala uopće. Treći dan premjestili su nas u sobu. Iako je bio listopad u sobi je bilo toliko vruće da smo otvarale prozore i spuštale rolete. Još sam se teško ustajala iz kreveta, no hodanje je 3. dana bilo već znatno lakše. Ljubila sam, mirisala bebe, spavala koliko sam stigla i borila se s hranom. Obožavam hranu i to što mi se želudac dizao na svu hranu jako me brinulo. Najviše zbog toga što su cure sad samo sisale i bojala sam se da im nečega ne bi nedostajalo. Uzimali su mi ih četiri puta dnevno na vaganje da vide dobivaju li na težini s obzirom da samo sišu (o dojenju ću napisati zaseban blog). Ujutro ih nije bilo oko sat vremena jer su ih i kupali. Ponekad mi je tih sat vremena bila cijela vječnost. Uzimali su ih ponovno u podne, 17:00 i ponoć. Nekad se desilo da bi ih taman smirila i uspavala, a oni bi ih vaganjem probudili i uznemirili, donijeli ih, a ja ih ponovno smirivala. H. je dolazio svakodnevno i jedva sam čekala tih sat vremena (odnosno sat i pol jer se prošvercao pola sata prije, a nekad bi ga sestre i pustile). Tog dana kada je H. odlazio proradile su sve emocije. Počela sam plakati i nisam mogla stati. Zaista je bilo čudno što do tada ni suzu nisam ispustila. Hormoni, baby blues, postporođajna depresija? Kako je on u 17 :00 otišao, a sestre su dolazile po njih na vaganje, vidjele su me kako plačem i pokušale utješiti. Zaista sam željela doma, činilo mi se da će vječnost proći prije nego li Mia skupi dvije kile. Kroz glavu su mi prolazile slike predrađaone i cijele one hitnosti. Nisam jela, nisam spavala. Prošlo je prilično dugo prije nego su mi sestre donijele bebe te sam ih pozvala neka ih donesu (one su mi željele dati vremena), a ja sam se osjećala kao nesposobna majka. Plakala sam gotovo svaki dan kada je H. otišao, baš me taj rastanak rastužio. Mia je sporije dobivala na kilaži pošto su samo sisale, tako da smo u bolnici provele 12 dana. Često su me na početku pitali želim li da ih dohranjuju da prije izađemo, no čvrsto sam još u trudnoći odlučila da želim dojti i nisam željela da mi ih s dohranom bune. Mia je za jedno vaganje dobila 20 g do drugog izgubila 30 g. Tješile su me sestre kako je to težina jedne stolice i neka se koncentriram samo na jutarnje vaganje. Tih mi je 12 dana tada trajalo cijelu vječnost. Trudila sam se misliti pozitivno i biti jaka zbog svojih cura, ali laknulo mi je kada sam vidjela da i ostale mame znaju pustiti suzu – hormoni su čudno jedno.

Kroz tih 12 dana boravka u bolnici kroz sobu mi je prošlo 8 cimerica. Zaista smo puno  pomagale jedna drugoj, najviše smo si bile emocionalna potpora. Neke nisu uspijevale dojiti, neke bebe nisu prestajale plakati, neke su imale zdravstvenih poteškoća. No, sve smo tek rodile, bile smo osjetljive i zaista nisam upoznala ni jednu ženu koja nije bila voljna komunicirati kako bismo si skratile vrijeme. S jednom od njih i dalje sam ostala u kontaktu. Sjećam se kako me bodrila i rekla da nije upoznala smireniju osobu i kako nježno pristupam bebama. Puno mi je to značilo. Majke imaju neku nadnaravnu snagu. Moje se cure već u bolnici nisu budile u isto vrijeme. Jedna bi jela, druga spavala i tako 24 sata dnevno. Šetala sam gotovo svake noći i gledala cimerice kako spavaju i poželjela leći, no curke su baš odlučile noćima biti budne. Razbudilo ih je to vaganje u ponoć i zaista mi je trebalo neko vrijeme da ih smirim. No, za ta dva malena bića ništa nije bilo teško… Da mi je netko prije poroda rekao da ću sve to moći preživjeti, smijala bi mu se…

 

WP_20171015_15_50_55_Rich

 

 

Advertisements