Dojiti ili ne dojiti blizance, pitanje je sad?

Ovo je tema koja se zapravo tiče samo žene/majke koja je rodila i koja jednostavno sama mora odabrati hoće li dojiti ili ne. Ipak, željela bih podijeliti svoje iskustvo u nadi da će ipak mame biti motivirane i da će odlučiti dojiti svoja dva anđela.

O dojenju sam čitala jako puno u trudnoći. Jednostavno sam znala da želim dojiti i da ću dojiti. Kupili smo dvije staklene bočice tek toliko da se nađu, no više od toga nisam željela kupovati. Rodina SOS grupa za dojenje na facebooku (https://www.facebook.com/groups/RODA.dojenje/) mi je u tome svemu puno pomogla. Zapravo, 98% informacija saznala sam tamo. Kako predonosti dojenja, tako i probleme na koje pri istome mogu naići. Svakako preporučam pogledati i film Mliječna staza (https://www.youtube.com/watch?v=5peelLK9414) .

Svjesni smo kako ne postoji bolja hrana za dijete do godinu dana (a ponajviše prvih šest mjeseci života) od majčinog mlijeka. Svojim sastavom majčino mlijeko pokriva sve što djetetu treba. Ono što je meni najzanimljivije jest činjenica da se majčino mijeko mijenja sukladno potrebama djeteta. Što znači, ukoliko je dijete bolesno, njegov se sastav pod utjecajem djetetove sline mijenja kako bi djetetu pružilo ono što mu je u tom trenu potrebno. Istraživanja su pokazala kako je sastav mlijeka drugačiji ukoliko se dijete rodi ranije ili u terminu – dakle, priroda, a i samo žensko tijelo, pravo su čudo. Uzevši u obzir sve te činjenice, o adaptiranom mlijeku nisam ni razmišljala.

Ono što je činjenica jest da tada pojma nisam imala koliko vremena, truda i strpljenja treba kako bi se blizance dojilo. S dojenjem smo započeli drugi dan njihovog života (tada su u bolnici bile na ad-u), te su od trećeg dana života samo na mom mlijeku. Da se nisam educirala i znala što sve treba, vjerujem kako već u bolnici ne bi samo dojila. Sestre su mi nudile da im daju AD da što prije izađemo iz bolnice, no znala sam ukoliko to prihvatim da ćemo i doma vrlo vjerojatno nastaviti s adaptiranim. U bolnici se hranjenje svodilo na to da sam ih trebala buditi minimalno svaka dva sata zbog njihove male porođajne težine. Ponekad bi one same tražile češće, no uglavnom sam ih ja trebala razbuđivati. Zapravo, samo Miu. Julia je već od početka velika sisoljupka. Mia bi vjerojatno spavala satima da je nisam budila, a ionako je sporije dobivala na težini. Kako je izgledalo buđenje? Svlačenje, umivanje hladnom vodicom, prematanje, stavljanje sise u usta, ljubljenje, škakljanje. Ma svašta samo da otvori usta i počne aktivno vući. Prva dva dana dojila sam ih zasebno, no uskoro su počele tražiti dojenje u tandemu i tu mi je jastuk puno pomogao. Nisam imala jastuk za dojenje blizanaca i ne znam bi li mi bilo lakše s njim, no banana jastuk bio mi je sasvim u redu (obožavamo Ethereal, kako jastuke tako i sve njihove proizvode). U bolnici mi je puno značilo što su bile u jastučićima pa sam ih mogla laške podići kada sam ih zajedno dojila s obzirom da jastučići pružaju dobru potporu za glavicu. Bilo mi je teško u bolnici tih dvanaest dana. Danju su spavale, a noću češće sisale. Bila sam budna i noćima i danima. Lovila 15-ak minuta za san. Obično bi se desilo da jednu nahranim, legnem, zatvorim oči, a druga zaplače i tako u krug.

Znatno lakše mi je bilo kad smo došle kući jer je H. ponosio jednu ukoliko je trebalo dok sam ja bila s drugom. Kako su dani prolazili sve su više samostalno tražile sisanje. I da, kroz tri tjedna došlo je vrijeme kad su neprestano bile na sisi. Barem jedna. Rasle su i njihove potrebe za mlijekom i znam da su si na taj način navlačile mlijeko. Dojila sam ih na zahtjev i kada su se uznemirile ponudila sam im sisu. Nisam se bojala da su gladne, žedne, nisam se bojala da ću ih time razmaziti ili naviknuti na sisu. Znala sam da su to malena bića koja trebaju mamu i da im je sisa i hrana i utjeha. Često sam bila umorna, noć nismo ni sad sa njihovih osam mjeseci starosti prespavali u komadu. Stražnjica me prva tri mjeseca strašno boljela od sjedenja, a ramena zbog pogrbljenosti. Nagovarali su me da im dam AD barem preko noći, no nisam vidjela smisao u tome. Nisu one gladne bile, one su trebale mene. I to je toliko razumljivo da ti na kraju nije ništa teško za njih. Imala sam pomoć i imala sam skuhano. Mogla sam se posvetiti samo njima. Dudu varalicu sam ponudila Juliji prvi puta s nekih 6 tjedana starosti jer je doslovce bila prikopčana na mene cijelu noć i željela sam malo odmoriti, no nije ju prihvatila. I bila sam sretna zbog toga. Spavala sam s njom “na sisi” cijelo vrijeme. Nevjerojatno je kako žene mogu funkcionirati i s toliko malo sna.

Prva tri mjeseca dojila sam sa šeširićima. Nisam bila najsretnija zbog toga, no tako smo krenule u rodilištu zbog ravnih bradavica (da sam se tada malo više potrudila mogle smo i bez toga). Po noći je to bila živa koma jer sam uvijek morala gledati gdje ću ih odložiti, pa oprati i sl. S tri mjeseca nekako sam ih odvikla od šeširića i tada sam se preporodila. Nisam morala razmišljati imam li ih sa sobom kada sam negdje išla. Do tada su obje dojile iz obje dojke, no od tada nekako svaka ima svoju. Julia više sisa pa se njena dojka prilagodila njoj, a druga Miji. Cijela mudrost je ta da što bebe više sisaju, više se mlijeka stvara. I tu mame često posustanu jer misle da su bebe gladne jer plaču kad ih se odmakne od dojke. No, one ili žele maženje ili si navlače mlijeko.

Najčešće sam ih dojila u položaju nogometne lopte i ležeći. Kad su ojačale počela sam ih dojiti i u položaju kolijevke što mi je bilo praktičnije kad bismo negdje bili.

WP_20171226_19_33_35_Pro

Nismo imale nekih većih problema s dojenjem. S dva tjedna imale su soor – baš su me jako pekle bradavice. S nekih tri mjeseca dogodio mi se zastoj u lijevoj dojci – izdajalica i masaže nisu pomogle – Mia uspjela izvući. Sa sedam mjeseci na desnoj dojici imala sam mastitis – crvenilo preko cijele dojke, jaka bol – puno masaže, obloga, kupusa, sisanja i za 3 dana prošlo.

Kad sam bila sama s njima stavila bi ih na krevet, sjela između njih i potom na jastuk. Definitivno je lakše kada imaš pomoć pa ti ih netko stavi na jastuk i podigne ako treba. Miu smo morali često dizati prvih mjeseci jer se zagrcavala.

Što kad obje žele dojiti, a nemate jastuk sa sobom? Snalazite se 🙂 Stavljate jednu preko druge ili jednu netko pridržava i tako…. 😉

 

 

Isključivo su dojene do 5 i pol mjeseci. Planirala sam do 6, no Miji je bilo dosta nisko željezo pa smo probali popraviti hranom, no i dalje je željezo padalo.

Dojenje mi je od početka bilo predivno, no tek onaj pravi gušt postao mi je s nekih četiri mjeseca kada nisu bile više konstantno na sisi. Imamo periode kada češće sisaju, kada me grizu, navlače, no ta povezanost koja se stvara nešto je neopisivo. Kada vas gledaju tim svojim malenim očicama, kada se igraju s vama za vrijeme dojenja, kada gledaju jedna drugu, drže se za ručice, maze se… Čista ljepota.

I nekako na kraju, zaista treba odricanja i strpljenja u prvim mjesecima. No, nema pripreme bočica, nema vrištanja beba dok se iste naprave. Kada odete negdje nema razmišljanja jeste li ponijeli bočice, kako pripremiti hranu. Imate uvijek utjehu za njih. Po noći se jave i nastave spavati kada im ponudite dojenje, niti se ne razbude. Ad ne možete nuditi svakih pola sata, sat. Zapravo je toliko prednosti dojenja da se zaista vrijedi potruditi. Najveća od svih je zdravlje vašeg djeteta.

26225384_536573340033408_3234400073727082496_n(1)

 

Advertisements