Jel’ ti teško?

U jučerašnjoj sam šetnji srela bivšeg susjeda kojeg dugo nisam vidjela i koji nije znao da imam blizanke. Prvo mi je čestitao, a potom upitao da li mi je teško. Često mi postavljaju to pitanje, a moj odgovor obično bude: “ma nije”.

No, koliko je zapravo teško/lako biti mama blizanaca?

Roditeljstvo je samo po sebi najteži i najodgovorniji posao na svijetu. U pitanju je poticanje cjelokupnog razvoja djeteta. Kako tjelesnog, tako i emocionalnog, kognitivnog, socijalnog… Zadatak roditelja je brinuti se da djetetove potrebe budu zadovoljene. Dakle, da budu zadovoljene njegove osnovne fizioloke potrebe (za vodom, hranom, kisikom, spavanjem, itd.,), ali i da budu zadovoljene potrebe za ljubavlju, pripadanjem, (samo)poštovanjem, sigurnošću …. Već i u teoriji ima cijeli popis koji definira kako i zašto. No, kako sve to sprovesti u praksi? I kako sve to sprovesti u praksi u suvremeno doba?

Nekada su obitelji imale mnoštvo djece, posebno na selu. Žene su rađale, bavile se kućanskim poslovima i poljoprivredom. Starija djeca brinula su se za mlađu, mlađa učila od starijih. Jelo se što se imalo. Bebe od nekoliko tjedana već su jele gris, kravlje mlijeko i sve to su starija braća mogla dati za vrijeme majčinog odsutstva. Igralo se u polju, na svježem zraku, bez neprestanog nadzora roditelja. Ukoliko nisi bio poslušan dobio si “što te ide” i to batinom, šibom, rukom, remenom…

Danas se roditelji odlučuju za jedno, maksimalno dvoje djece.  Roditeljstvo emocionalno nikad nije bilo teže. Nekako imam osjećaj da su roditelji u tolikom stresu pokuavajući biti savršeni  roditelji. Nastoje ispuniti sve gore navedene potrebe djeteta često željeći savršenu sliku svoje obitelji (jer to društvo nameće). Uistinu, potrebno je zadovoljavati sve dječje potrebe. No, trebamo li pri tome zanemariti sebe do te granica da počnemo pucati po šavovima? Danas majka nije samo majka, žena i kućanica. Danas je majka – majka, supruga, kućanica, zaposlenica, možda i šefica ili vlasnica nekog obrta/tvrtke. Žena je često glava obitelji – ona koja donosi sve odluke. Naravno, uz to je aktivna i na svim društvenim mrežama, zajednici. Mora paziti na svoj izgled i naravno izgled svoje djece, a često i suprugov. Što kada uz to imate dvije bebe? Ili uz dvije bebe još djece?

Vlasnica sam obrta, na jesen otvaramo još jednu grupu (jasno je kad imaš vlastiti posao da nemaš porodiljni u smislu “pusti mozak na pašu”, već trebaš odrađivati dio svojih obaveza). Supruga sam, odgojiteljica, trenutno na porodiljnom pa nisam toliko aktivna u zajednici kao prije. Imam društvene mreže. Nemam spremačicu. Majka sam blizanki.

Ima dana kada mislim da bi u hodu mogla zaspati. Cure se još bude noćima. Ima noći kada se probude i petnaestak puta. Dnevno svaku uspavljujem po 3-4 puta. Svakodnevno ima stvari koje sam planiram učiniti, a ne učinim. Kuća mi je konstantno u neredu (nije prljava, već razbacane stvari). Perilice rade svakodnevno nekoliko puta. Veš čeka peglanje. Kuham ručak za njih i nas. Ne znam što je topla kava. Zovu me iz postojeće grupe dok istovremeno rješavam stvari za otvaranje nove grupe. Račune svaki mjesec krivo platim pa me zovu iz računovodstva neka popravljam (jednom rukom tipkam, drugom pridržavam onu koja siše). Pod u dnevnoj je uredan jer cure pužu pa ga svakodnevno operem. U kuhinji nije jer se samostalno hrane pa hrane bude posvuda, a ne stignem odmah počistiti za njima. Ormar je kao da je atomska bomba pukla u njemu.  Kadice s vodom ostanu čekati do jutra jer ih ponekad ne stignemo ispraziti poslije kupanja. Sišu još 1000 puta dnevno između svega toga. J. je prošli tjedan imala šestu bolest i cijele dane bila sam kod mene i to uglavnom na sisi. 5 Dana i 5 noći.Radim im knjige uspomena za koje uspijem uloviti 15 min svaka tri tjedna. Jedan post za blog pišem obično 4-5 dana i to su trenuci u kojima se opuštam. Što još? Cvijeće. Jadno moje cvijeće. Jedan maleni zid u dječjoj sobi bojimo tjedan dana. Ponekad kosu operem jednom tjedno. Tuširam se 4 minute (ako). Noge i kukovi me ubijaju (već 11 mjeseci spavam samo na boku). Jesti i sama ponekad ne stignem (no – na vagi me razveseljava), a kad sam baš jako žedna sjetim se i da bi mogla piti. Na wc prvih mjeseci stigla sam tek povremeno.

Kako sam uz to ipak sretna i uglavnom smirena? Mislim da je dio recepta u tome što me ne brine što drugi misle o meni. Davno sam prestala o tome misliti. Kuća mi je u neredu i ljudi su na to navikli. Izlazim na ulicu s dvije nesparene čarape i raščupanom kosom. Uživam u svojim bebama koje ionako prebrzo rastu. Radim onako kako mislim da treba i ne obazirem se na komentare drugih. Niti majčine niti svekrvine )ukoliko nemaju dobre argumente). Ne zamaram se mišljenjima iz fejsbuk grupa i time hoću li se svidjeti svima. Ionako je nemoguće svidjeti se svima. A i zašto bi? Pa niti se meni svi ne sviđaju. Dio vas neće razumjeti kako biram pisanje ispred urednog stana. I to je ok.

Drugi dio recepta je suprug. Ne gunđa ako nije uredno, ako nije opeglano, skuhano. Razumije. Nema pojma što znači biti majka jer to nije, ali je odličan tata i suprug. Pomaže u apsolutno svemu (iako ga nekad moram natjerat).

Jesam li imala trenutaka kada nisam više mogla? U ovih prvih devet mjeseci bile su 3 – 4 takve situacije i to na kraju dana kada sam jednostavno toliko bila fizički iscrpljena da sam mislila kako više ni koraka ne mogu napraviti. I čim obje zaspu bude odmah lakše. Udahneš, izdahneš i tako nekoliko puta. Sjeti se njihovih osjmjeha kroz dan i jedva čekaš da ih ujutro ponovno zagrli i ljubiš.

Jel’ mi teško? Ništa teže nego drugima. Uživam u životu. Pišem, čitam kada stignem, fotografiram. Sve mnogo manje nego prije, no kada stignem izguštam si. Grlim svoje cure, igram se s njima, šećem, mazim ih i pazim, nosim ih i ljubim. Trebala bi svašta i ništa ne moram. Imam boljih i lošijih dana, no na kraju dana u svakome mogu naći radost. Ionako se nećemo u staosti sjećati nereda, već sretnog života.

teško

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Advertisements