Grižnja savjesti, tuga, strahovi…

Već u trudnoći primjetila sam kako moj mozak u suradnji s mojim tijelom luduje. Od određene namirnice koju bi jela po nekoliko dana, do neobičnih strahova s kojima sam se borila. Jedan od strahova koji mi se javio u otprilike šestom mjesecu trudnoće bio je strah od brze vožnje. Ne bi to bilo ništa tako neobično da nisam osoba koja voli brzinu i koja i sama brzo vozi. Strah je bio u tolikoj mjeri da sam ponekad odustala od odlaska negdje kako ne bih morala voziti. Uglavnom su me u to vrijeme vozili tata ili suprug. Taj intenzivni strah trajo je nekih mjesec dana, no blaži oblik ostao je do kraja trudnoće. U trudnoći su mi također počeli smetati glasni zvukovi. Tv nam je minimalno bio pojačan kad bi ga gledali, čim je bilo puno ljudi postajala bi nervozna, slušala sam jedino laganu glazbu. Curke su obožavale Love me tender već u trbuhu. I inače sam emotivka, ali u trudnoći sam plakala na tužne scene i prije no što su postale tužne. Plakala sam i na one koje nisu bile tužne, ali bi ja u njima nešto našla. Prestala sam čitati portale i slično gdje bih mogla naići na tužne događaje. Mislila sam kako emotivnija ne mogu biti.

Prevarila sam se. Od trenutka kad sam prvi puta ugledala svoja dva nevjerojatna bića postala sam emotivnijom no ikad. Neprestano sam ih gledala, ljubila, mazila. Plakala sam koliko su mi bile lijepe, majušne. Pisala sam već kako sam i u bolnici svakodnevno plakala kada je suprug odlazio kući. Željela sam biti doma, sa svojim anđelima. U nama (meni) toplom, poznatom okruženju. Ta količina ljubavi koja raste svakodnevno u meni nevjerojatna je. Kako je moguće istovremeno, podjenako toliko voljeti ta dva malena bića? Zaista im dajem sebe koliko mogu. Sjećam se trenutka kada smo slušali dječju pjesmicu na tv-u, bile su stare otprilike tri mjeseca, a u jednom dijelu se spominje majka. Suprug me samo pogledao i zagrlio. Kumi nije bilo jasno što se događa. Plakala sam. Zbog čega? Toliko me raznježila riječ majka, toliko je nježna i divna, toliko puno znači. Ipak, scena bi nekome sa strane izgledala kao da sam totalno psihički nestabilna (dijelom sam i bila).

Poslije poroda pratio me jedan grozan osjećaj. Osjećaj da uopće nisam rodila. Jednostavno, sve se prebrzo odigralo. One su doslovno u nekoliko minuta izvađene iz mene. Bez ikakve psihičke pripreme. Nije bilo više micanja u trbuhu. Nije bilo trbuha. Sam hitan carski bio je dovoljno traumatičan, no taj osjećaj da se nisi potrudio, premorio za svoje bebe, da to nije odrađeno prirodno, već “prisilno” bio mi je grozan. Pratio me taj osjećaj kroz nekih dva mjeseca sigurno.

Zaista mislim kako rodiljama treba puno nježnosti, suosjećanja i ohrabrenja. No, okolina je takva da će te nastojati poljuljati gdje stigne. Mene su nastojali uvjeriti neka počnem bebama davati AD barem noću kako bi odmorila (kao da bi to funkcioniralo), pa neka im dajem dude (mi smo jedini roditelji na svijetu čije bebe nemaju dude) i sl. Srećom, bila sam dovoljno educirana da ne padnem pod utjecaj drugih. Ipak, ponekad sam i ja razmišljala imam li dovoljno mlijeka. Bilo je dana kada su konstantno bile “prikopčane” za mene. Provjeravala sam ima li mlijeka, bilo ga je. Znači, nisu gladne, trebaju mene. Koliko teško bilo, ima nešto posebno u tome kad znaš da si cijeli njihov svijet.

Uz sreću, tugu, javila mi se i grižnja savjesti. Meni grozan osjećaj. Prvi se puta desilo kada mi je član obitelji (kao kroz šalu) spomenuo kako jednu bebu volim više i više brinem o njoj. Kao da me pogodio grom. Zaista, J. je uvijek trebala više moju blizinu i teže se odvajala od mene. Tako je i danas. No, jesam li zbog toga M. nešto uskraćivala? Nisam. Posvetila sam joj se koliko sam stigla i kada je to željela. No, zamislite kada noćima ne spavate, dojite, hormoni vas peru nenormalno, okistocin radi na najjače, a netko vam kaže kako naočigled jednu bebu više volite. Danima poslije propitivala sam je li uistinu tako. Supruga sam pilila neka mi kaže ako vidi da M. pridajem manje pažnje. Plakala sam jer me noću J. više trebala, a M. spavala za to vrijeme s tatom. I tako sve dok samoj sebi nisam rekla: “dosta”. Dajem maksimum sebe. M. ne pokazuje da joj nešto nedostaje. J. je beba kakva je. Davala sam im to im treba i tako je i danas. Različite su. Zadovoljene su im potrebe. Različite su one, različite su njihove potrebe. I to je ok. Zar nije?

Osjećala bih grižnju savjesti i kada bi jedna plakala dok sam drugu uspavljivala jer su u tom momentu željele obje zaspati noseći, a nisam mogla obje (drugu je tata čuvao). Osjećala sam grižnju savjesti kada sam nakon dva mjeseca prvi puta otišla na 15 min u dućan, a one su dok ih je tata vozio urlale u autu nekoliko minuta. Tada sam rekla kako nema šanse da ikada više idem u dućan bez njih i plakala u autu (otila sam idući tjedan ponovo).

Jaku grižnju savjesti osjetila sam i kada sam 24. dan njihova života završila hitno u bolnici. Nisam mogla izdojiti više od 10 ml. Odjednom su bile bez mene. Plakale cijeli dan. Bez mame, bez mlijeka, bez njihovog svijeta. Popile su kroz cijeli dan vrlo malo ad-a. Mnogo manje no što bi trebale. A tek osjećaj kada se vratiš doma, a one plaču. Male, jadne ni ne znaju što ih je snašlo. Ipak, to je zaista situacija na koju nisam mogla utjecati.

Što još? Strahovi majke. Jesu li gladne? Je li im hladno? Prevruće? Boli li je što? Imam li mlijeka? Hoće li temperatura još rasti? Može li disati sa začepljenim nosićem? Koliko je špricana kupovna hrana? Zagrcnula se! Cijepiti ili ne cijepiti? Hoće li odrasti u dobru osobu? to će bez mene kada krene u jaslice? Hoće li puno plakati?

Prva tri mjeseca stršno sam se bojala SIDS-a. Što ako samo prestane disatu pored mene? Što ako prestane disati,a je na primjetim? Jedne je noći bilo strašno vruće u stanu jer nismo ugasili peć, jedna je spavala na H.. Ustanem usred noći i ulovi me panika diše li od te vrućine.

Što ako mi se nešto dogodi? Kako će one bez mene? Što ako propustim njihovo odrastanje? Hoće li suprug naći dovoljno dobru zamjenu? Hoće li ih ta žena voljeti upola koliko i ja? Tko će pomagati suprugu? Kako će bez mame?

Pala je s kreveta. Ima li potres mozga? Trebamo li na hitnu? Ručice su ljubičaste. Radi li joj srčeko kako treba s obzirom da je zbog toga ranije rođena? Spustila je glavu u vodu. Je li predugo bila bez zraka? Je li povukla vodu u pluća? Internet kaže kako smrt može nastupiti i nekoliko dana poslije. Taj pametni Google.

Bolesna je. Što ako ćemo morati u bolnicu? Što ću s drugom bebom? Sišu. Hoće li morati prestati sisati? Što će bez mene?

Hranim li se dovoljno zdravo? Hoće li nezdrava hrana koju sam upravo pojela proći kroz mlijeko i naštetiti im? Koliko će obješene moje grudi biti poslije dojenja? Hoću li i dalje biti privlačna suprugu?

Mislim da je nemoguće pobrojati sve strahove koji majci prođu u određenom trenutku kroz glavu. Ono što je važno jest odmah prekinuti misao i prebaciti se na nešto pozitivno. Vi ste kraljice svojih misli i odgovorne ste za njih. Ne dozvoljavam da mi ružna misao bude u glavi dulje od nekoliko sekundi. Kako negativna misao dođe tako joj odmah dozvolim i da ode. Neki strahovi se pojavljuju češće. Poput onog što ako mi se nešto dogodi. No, što imam od toga ako ostanem s tom mišlju? NIšta. Više koristi imam ukoliko se vratim na pozitivu i kažem: zaista sam zavalna to sam sad ovdje s mojim predivnim bićima.

Nisam iskusila postporođajnu depresiju i ne mogu o njoj pričati. Nadam se da će sve majke koje se u njoj nađu potražiti pomoć. U današnje doba to zaista ne smije biti tabu tome. Stanje je to uma koje se da promijeniti. Zatjeva stručnu pomoć, no svakako je moguće riješiti je se.

Misao za kraj? Mislim kako su strahovi potpuno normalni. Strahovi nas upućuju na opsanosti i pomažu nam da se bolje brinemo za svoju mladunčad. No, ne smijemo dozvoliti da nam životom upravljaju. Slušajte svoje osjećaje. Nije svaka temperatura za paniku, nije svaki pad za odlazak na hitnu, tu ste i ne možete upravljati onime što će biti ukoliko vas ne bude. Dajte samo u ovom trenutku sve od sebe. Majčinski instinkt je tu, nemojte ga zanemariti.

Slikovni rezultat za mothers fear

Advertisements