Prilagodba djeteta/roditelja na jaslice

Bliži se početak nove pedagoške godine. Hrpa mališana kreće po prvi puta u neku novu pustolovinu zvanu jaslice/vrtić. Moje cure su jedne od njih. Kreću u listopadu,a ja već nekoliko mjeseci promišljam kako će one bez mene (čitaj: ja bez njih).

Kao odgojiteljici, sasvim mi je jasno što prolaze djeca za vrijeme prilagodbe i kako je zapravo teže roditeljima, nego li samoj djeci. No, kao majka postavljam si tisuću pitanja. Što? Kako? Zašto? Prođimo nekako teoretski dio, onaj koji objašnjavam kao odgojiteljica roditeljima.

Što je prilagodba/adaptacija na vrtić?

Kako smo mi ljudi socijalna bića, tako je i djetetu potreban netko tko će brinuti za njega na svim razvojnim razinama te se za tu osobu dijete iznimno jako veže, privrženo mu je. Obično to bude majka (no to može biti i bilo koja druga osoba koja je najviše posvećena djetetu). Razdvajanje od te osobe na neki dulji period obično za dijete bude vrlo teško, ponekad i bolno. No, s vedrije strane, to razdvajanje često pomogne djetetu da se osamostali i razvija svoju osobnost.

Razbolje koje je potrebno djetetu da prihvati novo okruženje/okolinu u kojemu se nalazi nazivamo prilagodbom. To razdoblje obično traje nekih dva tjedna, no može potrajati i dulje (6 mjeseci i više).

Reakcije djeteta na odvajanje

Reakcije djeteta zaista mogu biti raznorazne. Od fizičkih do emocionalnih. Reakcije mogu čak i izostati i biti odgođene. No, neka djeca prilagodbu prođu sasvim lako, bez posebnih reakcija. Kažu kako je za mlađu djecu odvajanje teže. Moje iskustvo govori kako dob djece uopće zapravo i ne utječe na prilagodbu, već reakcija ovisi djetetovoj osobnosti, prethodnom iskustvu odvajanja, ali i o prilikama u kojima se dijete odvaja od osobe kojoj je privrženo.. Imala sam starije djece kojoj je trebalo duže, nego li djeci od godinu dana da se priviknu.

Reakcije koje se mogu javiti:

  • protest koji je popraćen plakanjem, vikanjem, udaranjem, odbijanjem kontakta (s odgojiteljem, djecom, ali i kasnije s roditeljem), povraćanjem, odbijanjem hrane i vode
  • bolovi u trbuhu, glavobolja, poremećaj spavanja, razdražljivost, iscrpljenost, pojačan strah od odvajanja…
  • pasivnost u smislu da se dijete s vremenom prilagodi, prestaje udarati, bacati se i sl., no ostaje pasivno u vidu neke komunikacije s drugim ljudima. Ne igra se, samo sjedi, leži. Takva djeca budu vrlo tužna u sebi te se noću mogu pojaviti noćne more, strahovi. Dijete često burno reagira prema roditelju kada dođe po njega
  • prividna prilagodba – dijete komunicira s odgojitelj i okolinom, naizgled je prošlo prilagodbu, no u sebi je i dalje tužno. Važno je obratiti pažnju na to kako se dijete ponaša noću, biva li ravnodušno prema roditelju i sl.
  • također, ponekad se može javiti i zakašnjela prilagodba. Na početku dijete zaista rado ostaje, nema suza, dijete čak tjera roditelja da ode kako bi se čim prije moglo igrati, kasnije ne želi kući. S vremenom dijete shvati da će svaki dan tako i da ovo nije samo privremeno pa adaptacija počne za 2-3 tjedna, ponekad i za 2 mjeseca.

Ono što je važno jest shvatiti kako su sve reakcije normalne. Ni mi odrasli ne reagiramo svi jednako u određenim situacijama pa ne mogu ni djeca koja tek otkrivaju svijet. Iznimno je važno biti im potpora, ne umanjivati njihove osjećaje i ne ih posramljivati. Nikako ih ne uspoređivati s drugom djecom jer im tek time otežavate i narušavate samopouzdanje.

Svakako od odgojitelja tražite povratnu informaciju kako dijete provodi dan, igra li se, jede li, pije li, spava li … Važno je sve to znati kako biste pravovremeno mogli reagirati ukoliko se dijete samo prividno prilagodilo na vrtić. Posebno kada vam djeca još sama ne znaju izraziti svoje emocije.

Kako pomoći djetetu u periodu prilagodbe?

  • vrijeme koje provodite s djetetom za vrijeme prilagodbe u vrtiću iskoristite kako bi dijete vidjelo da se i vi zabavljate u vrtiću. Komunicirajte s drugom djecom, odgojiteljima, igrajte se. Ukoliko se opusti i udalji se od Vas, nemojte odmah poći za  njim. Dajte mu slobodu i pustite ga da istražuje. U redu je i ukoliko se ne želi odvojiti od Vas, no opet se spustite na njegovu razinu i igrajte se kako s njim tako i s drugom djecom.
  • ono što će vam svaki odgojitelj savjetovati – opraštanje od djeteta trebalo bi biti što kraće
  • oprostiti od djeteta i otići bez oklijevanja – nađite neki ritual koji ćete svakodnevno provoditi (pusa, zagrljaj, mahanje, bilo što, samo neka bude kratko, bez oklijevanja)
  • pričajte djetetu što bi sve mogao raditi u vrtiću toga dana, tko ga sve tamo čeka
  • dajte mu do znanja kako se vraćate po njega čim završite s poslom (djeci vremesnki period u smislu “doći ću brzo” ništa ne znači jer nemaju osjećaj za vrijeme) ili poslije spavanja/ručka
  • dobro je da dijete vidi majku i osoblje vrtića u ugodnom razgovoru i druženju – djeca snažno osjete Vaše emocije, nanjuše strah u trenu. Prije prilagodbe morate i Vi biti sami sa sobom na čisto da je to baš taj vrtić u koji želite upisati dijete i imati povjerenja o osoblje
  • djeci često može pomoći neki “prijelazni objekt” – objekt koji dijete asocira na dom/obitelj, a pruža mu sigurnost, utjehu u trenucima kada je tužan, umoran. Npr., medvjedić, dekica i sl.
  • nemojte podmićivati dijete, ucjenjivati, vikati. Shvatite da je djetetu teško i da ste mu upravo Vi cijeli svijet. Ima li za njega ljepšeg mjesta, nego li je dom?
  • Budite strpljivi. Mali je postotak djece koji se ne priviknu na vrtić i to najčešće nije do djeteta, već upravo do ustanove u kojoj dijete boravi. Neka se djeca preporode prelaskom u drugi vrtić.

Slušajte odgojitelje, nemojte im otežavati. Znaju što rade i tu su zbog Vaše djece i Vas. Važno je pratiti dijete, komunicirati s odgojiteljima i imati u njih povjerenja te na kraju vidjeti sviđa li vam se mjesto u kojem Vaše dijete provodi veći dio dana ili ne. Ukoliko Vi nemate povjerenja u odgojitelja, kako će imati dijete?

Iz iskustva mogu reći kako se uglavnom djeca priviknu brže od roditelja. Često i roditelji više plaču od djece. Normalno je da djeca zaplaču na rastanku. Posebeno ako su još pospana ujutro i trebaju Vas, a ne tamo neku “tetu”. Dozvolite im vrijeme u kojem će to postati osoba kojoj će rado trčati u zagrljaj. Zanimljivo mi je koliko mi često pošalju roditelji poruku je li sve u redu, a dijete prestane plakati istog trena kada se zatvore vrata, ne vide više roditelja i odmah pođu u igru (tren prije plaču kao da im život visi o niti), dok roditelj još sjedi u autu i plače.

Po povratku iz vrtića (posebno dok traje prilagodba) nastojte to više vremena provoditi s djetetom u igri, zagrljajima, toplini. Primjetiti ćete kako djeca više no prije traže Vašu pažnju, žele se nositi, doslovce su priljepljeni za Vas. Proći će. Trebaju Vas. Ukoliko provedu dan u suzama taj im dan trajao vječnost. Pričajte im pozitivno o vrtiću, ali uvažite njihove emocije -“znam da si tužan kada se rastajemo i to je u redu. Kad se vratim ispričati ćeš mi što se zanimljivog dogodilo, može?”. Pričajte i s djecom koja još ne verbaliziraju. Pomoći će im Vaš ton, sigurno će dio onog što pričate razumjeti i tako steći sigurnost. Uključite i ostale članove obitelji. Ima djece koja uopće ne žele pričati o tome što rade u vrtiću i to je uredu. Nemojte ih forsirati. Kada će biti spremni, sami će reći što žele.

I sada dolazimo na onaj mene kao roditelja kojem će djeca za dva mjeseca krenuti u jaslice. Zapravo krenuti će u obrt za čuvanje djece (moj). I to je činjenica koja me umiruje. Znam gdje će biti, s kim, koliko djece…. (vrlo je važno da se raspitate o ustanovi u koju upisujete dijete. O broju djece, odgojiteljicama, ritmu dana, prehrani… Ma svemu što Vam padne na pamet. Već će Vam to pomoći da se lakše rastanete od djeteta.). Znam da vole društvo i igru. No isto tako znam da obje svako malo sišu, da trebaju mene, da su vrlo rijetko bez mene …. Zapravo, sada kada pišem shvaćam da će puno teže biti meni, nego li njima. Znam da se djeca u malenim grupama u kojima im se odgojiteljica može posvetiti vrlo brzo priviknu. Volim svoj posao i vjerujem da je i to dio koji mi olakšava pomisao prilagodbe. Tek sad u potpunosti razumijem sve roditelje kojima je teška i sama pomisao na prilagodbu i proces prilagodbe. Uz sve što znam i samoj mi je teško. Ipak, sve je to dio života koji i mi i djeca moramo proći. O broju prolivenih suza (mojih i njihovih) zbog prilagodbe pisati ću za cca dva mjeseca….

Svima kojima djeca kreću u jaslice/vrtić želim čim lakšu prilagodbu i lijepi početak jedne nove avanture.

 

točkica

toč

Advertisements