Vrijeme za mene

Vrijeme za mamu blizanki…. Mit ili stvarnost?Listam neki dan instagram i naletim na fotku Elle Dvornik. Žena je objavila kojim gradovima putuje trenutno i naravno izredali se komentari. Jedni na strani Elle, drugi protiv nje. Tipa “kako možeš ostaviti bebu”, “bebi je mjesto uz mamu” pa ju druge žene brane i tako to… Pročitala sam desetak komentara baš da vidim čime se to žene u svoje slobodno vrijeme bave (tuđim životima).

Mene nije njen post potaknuo na komentiranje istog, ali na promišljanje definitivno jest. Imam li ja kao mama vremena za sebe? Pa i ja volim putovati. Volim biti kreativna. Volim aute. Isprobavati hranu. No, moji prioriteti trenutno nisu u skladu s istim. Trenutno su moje djevojčice ispred svega. Ispred svih mojih zanimanja, interesa, aktivnosti koje ne uključuju njih. Čini li me to posesivnom majkom? Majkom koja ne daje djeci disati? Možda se i može nekome tako činiti. Ipak, gledam na vrijeme porodiljnog dopusta kao na vrijeme koje mi je dano da se posvetim baš njima. Sigurno ste čuli kako su prve 3 najvažnije. Kao odgojno – obrazovni djelatnik slažem se s time. To je vrijeme u kojoj djeca trebaju steći sigurnost u osobi kojoj su privrženi i okolini oko nje kako bi dalje sigurnije mogli kročiti kroz život. Danas većina roditelja nema prevelikog izbora pa djeca već s godinu dana kreću u jaslice. Tako će i moje djevojčice. I upravo mi je to toliki poticaj da ovih prvih godinu dana provedem svaki mogući tren s njima. Da ih ljubim, grlim, mazim, pazim i dojim. Da, mislim da majke dojene djece nemaju toliki luksuz putovati duže vrijeme bez njih, barem prvih godinu dana.

Ipak, uvijek postoje dvije strane priče. Moj je posao takav da sam mogla prvih godinu ostati kod kuće i tamo raditi što mi je trebalo za posao. Ovo što Ella radi, njen je posao. Sva putovanja, fotografiranja, statusi, sve je to posao. Nekako mi se čini da je u tom svijetu teško opstati ukoliko godinu dana ništa ne objavljuješ. Ono što je žena učinila – spojila je ugodno s korisnim. Radio ono što voli i za to biva plaćena. Ne bismo li svi mi trebali tome težiti? Pa i ja istinski uživam u som poslu i veselim se vratiti mu se. Tek kad bismo s Ellom porazgovarali znali bismo ostavlja li svoju kćer rado i bez grižnje savjesti. Uzima li si to ona kao vrijeme za sebe kao mamu ili odrađuje posao?

A vrijeme za mene koja sam stalno sa svojim bebama? Vrijeme za mene je ovo. Pisanje bloga. Nekako ovdje ostavljam svoje brige, misli, razmišljanja. Ovo mi je čisto opuštanje, hobi. Ima dana kada ništa ne napišem, ima dana kada spavaju malo dulje pa napišem koju rečenicu. Ima dana kada uz ovo stignem popiti i kavu. I to je to od vremena za mene. 🙂 Ne odlazim na kozmetičke tretmane, ne odlazim u šopinge (osim onih nužnih i to sa njima), ne ispijam kave u bircevima već ju pijem onako hladnu, odstajalu. Do nedavno mi je luksuz bio odvojiti vrijeme za tuširanje, sada stignem i to. Bih li željela imati više vremena za sebe? Željela bih se naspavati, to svakako. Željela bih i izrađivati sve one kreativne stvari koje sam prije mogla. No, toliko nam je brzo prošlo ovih skoro 11 mjeseci. Uskoro kreću u jaslice. Uskoro će biti dovoljno velike da i uz njih i sa njima mogu raditi te stvari. I kada razmišljam na taj način, zapravo mi ništa ne nedostaje. Uživam o ovom trenutku, sada, s njima. A za sve ostalo ionako će biti vremena. Ovaj period nam nitko ne može vratiti. Za život ne postoji tipka backward iliti premotaj unatrag. Imati ćemo dovoljno vremena za sebe kada odu na studije (ukoliko odu) 🙂

Poanta svega jest da prihvatiš svoj život i uživaš u njemu maksimalno. Sve nekako dolazi svojim tokom. Možeš u ovom trenu prihvatiti da nemaš vrmena za sebe kao prije djece i uživati u djeci mirna s tom spoznajom. Ili možeš svakodnevno biti frustriran zbog te iste kave. Biram prvu opciju.

 

vrijeme

Advertisements