Naviknut ćeš ih na ruke – nošenje blizanaca (1.dio)

Svi smo mi čuli onu “nemoj ga nositi, navići ćeš ga na ruke”. Što to zapravo znači? Što kad imaš blizance? Nositi ih? Mogu li se bebe uopće navići na ruke? 

Kroz idući ću post pokušati ukratko ispričati našu priču i zbog čega smo se mi odlučili za nošenje beba. Roditelji koji nose blizance su (koliko vidim iz grupa) u manjini, a mi smo dio njih. Naravno, to ne znači da je isto ispravno (ili krivo), već da je to ono što nama, a prvenstveno našim djevojčicama odgovara.

Krenimo od uzrečice “navići ćeš ih na ruke”. Savjet je to koji sam dobivala još u trudnoći i čitala po portalima, forumima, fejsu. Ipak, nikako mi to nije leglo, ali baš nikako. Moje razmišljanja su išla nekako ovako: kako bih ja kao odgojitelj koji toliko rado podižem svoju drugu djecu kada im je teško, ostavljala svoju da plaču? Kako kada imam znanje o razvoju mozga, povezivanju veza u istome, neuronima i sl… Kako kada znam kako puštanje djeteta da plače stvara u njemu razinu stresa koja se može mjeriti s PTSP-om? Kako da ih ne dižem kada sam ih 8 mjeseci nosila. One su naviknute na nošenje već u trudnoći. Zapravo, one za drugo ni ne znaju. Znaju kako je biti ušuŠkan u vodi ispod majčinog srca. Znaju kako je to lagano se gibati u toj vodi dok se mama kreće. Jedva sam čekala tih 8 mjeseci primitih ih u ruke, grliti ljubiti i ne puštati ih. Nosila sam ih već u rodilištu. Nosila sam ih danju i noću. Sestre bi me noću znale pitati želim li da ih uzmu da se odmorim, ali ja ih zaista nisam željela ispuštati i ostavljati da plaču tamo negdje u drugoj sobi. Učinila sam to samo drugu noć kada sam padala s nogu. Za mene nema ljepšeg nego li primiti uplakano dijete i gledati kako se umiruje u sigurnom majčinom naručju? Kako se priljubi uz majku i smireno diše. Ima li ljepšeg osjećaja nego li priljubiti tu malenu glavici, tu nježnu golu kožu uz svoje tijelo i tako je nositi priljubljeno uz sebe? Kada imaš blizance, taj je osjećaj još intenzivniji. No, to svakako podrazumijeva i više posla. Oko trećeg tjedna života naše su curke odlučile kako više ne žele biti ispuštene iz ruku čak ni dok spavaju. Ali nikako, ni na najkraće. Slušali smo i suprug i ja kako smo ih navikli na ruke, a mi smo vidjeli samo zadovoljna lica naših nošenih beba.

WP_20180205_17_50_45_Rich.jpg

Dakle, bebe su to koje se nisu do 7. mjeseca života željele voziti u kolicima (ležeći položaj), nisu željele spavati na leđima ukoliko nisu bile spojene na sisu, nisu željele biti ispuštene iz ruku dok se nisu mogle samostalno okretati. Dio njihove preosjetljivosti povezujem s tim što su prerano rođene. Što to podrazumijeva za mene kao mamu? Pomoć. Osoba sam koja zaista želi učini sve samostalno i teško tražim pomoć. No, ovdje su u pitanju ipak bile one, prerano rođene bebe. Prva tri mjeseca života uskakali su naši roditelji i preostala obitelj. I mogu reći da mi je to bilo strašno teško, čak sam i ludjela u nekim trenucima. Kako su puno tražile biti na rukama, pomoć nisam odbijala, no ubijalo me to što smo uvijek morali tražiti tko će biti sa mnom kada suprug ne može. Kako mi je to s obitelji već bilo koma, a i znala sam da imaju poslove koje trebaju obavljati, odlučili smo potražiti dadilju. Prvenstveno zbog toga što su bile na rukama 24 h dnevno. I spavale na nama i hranile se i sve. Ludo? Da. I uz pomoć jedva sam imala vremena otići na wc, tuširanje i sl. Hranila sam se na kauču dok bi one sisale ili spavale na meni. Nakon podužeg traženja, pronašli smo osobu koja nam nije više bila samo dadilja, već i prijateljica. Osoba koja se posvetila mojim djevojčicama kao da su njene. Ono što je u svemu tome važno, imala sam divno društvo tih mjeseci koje je bila s nama. Kako su dojene na zahtjev, curke su znale na meni visjeti satima. U tom trenu S. je i meni pomagala na način da mi je nosila vode i hranu. Pokušavale smo razne načine spuštanja na krevet kada bi zaspale, no budile su se u istom trenu. S nekih 4 mjeseca života počele su svakim danom sve više ostajati samostalno na podu u igri. S početkom sjedenja zaigrale bi se po pola sata, s početkom puženja i duže. S njihovih 9 i pol mjeseci ostale smo same kroz dan. Mogle su samostalno doći do mene, sjesti, igrati se. Sada, s njihovih 11 mjeseci igraju se i po sat vremena bez da me traže ili me traže povremeno. Voze se u kolicima, triciklima, pužu, igraju se. Bile bi svugdje samo ne na rukama (osim ukoliko su već jako umorne). Čista milina. Toliko su dobre djevojčice. Od samog starta su dobile što su trebale i tražile, među njima nema svađe ni ljubomore. Naravno, ne mislim da će tako biti uvijek. Ali mislim da smo od njihovog rođenja počeli postavljati dobre temelje za njihov odnos prema nama i njima samima.

Ukoliko se odlučite nositi bebe, morate biti spremni dati maksimum sebe. Ima mama koje su same s blizancima od samog početka i nose ih (uz pomoć nosiljki, marama), a ima i mama koje su same od početka i ne nose bebe. Neke bebe su zahtjevnije, neke manje zahtjevne. Ono što bi preporučila svakome jest da se ne boji tražiti pomoć ukoliko to znači pružiti više pažnje djeci. Zaista ima beba koje samo spavaju, vole se voziti u kolicima i sl. i vjerujem da je mamama u tim situacijama lakše. Nekako imam osjećaj da puštanje beba da plaču i samim mamama stvara dodatnu nervozu i stres. Čitam kako mame lude i na kraju zaista primaju djecu na ruke. Djeca plaču jer je to njihov način komunikacije, a nama kao mamama je urođeno i instinktivno da ih primamo. Znam hrpu žena koje doje i na bebin plač (čak i ne njihove djece) počne im teći mlijeko.

Bebe bez odraslih ne mogu preživjeti. U rukama odraslih, bebe se osjećaju sigurnije što pogoduje njihovom psihofizičkom rastu i razvoju. Nošene bebe osjećaju se sigurnije, razvijaju povjerenje u svoje roditelje/skrbnike. Razvijaju povjerenje u svijet oko sebe.

Istraživanja navode sljedeće prednosti nošenja djece:

  • bebe manje plaču – bebe koje bivaju nošene najmanje 3 sata dnevno u večernjim satima manje plaču (43-54% manje) (1)
  • zdravije su – preranorođene bebe imaju osjetljiv živčani sustav, nošenje im pomaže da osjete majku i budu u skladu s njenjim disanjem, pokretima i otkucajima srca. Preranorođene bebe koje su nošene i mažene u prosjeku su zdravije od onih koje to nisu (2)
  • samopouzdaniji roditelji – roditelji koji nose bebe bolje čitaju njihove signale i brže znaju na njih odreagirati što im daje veću dozu samopouzdanja u interakciji s djetetom (3)
  • povezivanje sa skrbnicima – osim s roditeljima, nošenje beba omogućava i obitelji bolje povezivanje s djecom (4)

 

Zaista odajem priznanje svim mama koje su od samog početka same sa blizancima, a posebno onima koje još uz to imaju više djece. Ipak, pozivam sve roditelje da ne ostavljaju djecu da plaču (ovdje govorim o onim prvim mjesecima kada beba traži sigurnost u svojoj okolini). Ukoliko odlučite biti sami sa blizancima, uzmite u obzir nosiljke namijenjene za blizance. Bebama ste zaista potrebni vi i vaša blizina. Posebno onim malenim, prijevremeno rođenim bebama, koje su još nekoliko tjedana, a možda i mjeseci terbale biti sigurne i zaštićene u majci.

1 – Hunziker UA, Garr RG. (1986) Increased carrying reduces infant crying: A random-ized controlled trial. Pediatrics 77:641-648

2 – “Current knowledge about skin-to-skin (kangaroo) care for pre-term infants”. J Perinatol. 1991 Sep;11(3):216-26.
3 – Pelaez-Nogueras M, Field TM, Hossain Z, Pickens J. (1996). Depressed mothers’ touching increases infants’ positive affect and attention in still-face interactions. Child Development, 67, 1780-92.
4 – Tessier R, M Cristo, S Velez, M Giron, JG Ruiz-Palaez, Y Charpak and N Charpak. (1998) Kangaroo mother care and the bonding hypothesis. Pediatrics 102:e17.

 

 

 

Advertisements