Pozitivno usmjeravanje djeteta (kada ne postane da)

Roditeljstvo je svakako najteži posao na svijetu. Odgovoran si za podizanje osobe koja bi jednog dana trebala biti uzoran građanin, a pri tome sretna i ispunjena osoba. Sa svih strana smo kao roditelji bombardirani informacijama kako odgajati djecu i slično. Pa evo ovo je članak u kojem ću vas i ja malo bombardirati informacijama kako nastojati izbjeći negativizam u odgoju djece.

Negativizam je razvojna faza i prolaze ju gotovo sva djeca u svim odgojnim sredinama. Obično se javlja oko druge godine života i kod nekih potraje mjesec-dva, a kod nekih i dvije godine. Negativizam podrazumijeva ono slavno “neću” i “baš neću” i “ne, ne i ne” s dječje strane. Može li se to izbjeći i kako?

Prvo i najbitnije je da kao roditelji shvatite da djeca kroz svoje odrastanje prolaze određene razvojne faze. Faza negativizma je upravo jedna od njih. Dijete može početi odbijati apsolutno sve oko sebe. Od hrane koju je do tada jelo, do oblačenja, i sl. Dijete pokušava učiniti samostalno što više stvari može. A može puno toga. Kada shvatite da je to faza, biti će malo lakše jer ćete znati da će u nekom periodu života to proći. Možda čak već i za tjedan-dva. Nadalje, važno je shvatiti kako djeca uče po modelu odnosno oponašajući te uči i iskustveno. Dakle, pitajte se imate li vi kao roditelj onakav obrazac ponašanja kakav biste željeli da vaše dijete usvoji? Između ostalog, tu je učestala upotreba riječi ne u odgoju. Upravo je to tema kojoj ću se sada posvetiti.

Pratite 24h koliko ćete puta svome djetetu reći ne. Neovisno o njegovoj dobi. Zapišite u mobitel, na papir i slično. Je li taj broje malen ili poveći? Razmišljajte o tome ne kada dijete vama sljedeći puta odgovori s ne. Jeste li vi to ne koristili u pravom trenutku i je li zapravo ne bilo uistinu nužno? Može li se ne izbjeći? Vrlo kratko – u mnogim situacijama može. Kako? Vrlo jednostavno – s da, odnosno pozitivnim usmjeravanjem.

Kako biste to uspjeli vrlo je važno raditi na sebi. Ne smatramo najlakšim putem. No, ako razmislimo da iza njega slijede brojne rasprave, suze i sl., trebamo se zapitati je li to uistinu najlakši put. Trebamo se zapitati kako se mi, odrasle osobe, osjećamo kada čujemo ne i bi li nam bilo ljepše to čuti na drugačiji način.

Evo primjera: dijete krene crtati bojicom po zidu. Što je vam vaš instinkt nalaže? Da povičete NE! Što vam nalaže razum ukoliko ste promislili o ovoj temi?

Da kažete djetetu u dobi (granice su okvirno postavljene, procjenite svoje dijete prema njegovim spoposbnostima) od:

  • 1 – 1,5 god : hej (ili nešto slično da privučete pažnju i da ne povuče tu crtu po zidu), imam papir za crtanje! Dođi, pokazati ću ti.
  • 1,5 + godine hej, papir je za crtanje, sjećaš se? Evo, idemo odabrati jedan.
  • 3+ god: – hej, po čemu se crta? (i čekate odgovor, svakako neka izverbalizira). Eto, znala sam da ti to znaš. Ajmo odabrati papir koji želiš.

To je samo primjer koji vi svakako možete odraditi na svoj način. U sve tri dobne skupine izbjegli smo prmjenu riječi ne, a s obzirom da znamo da dijete uči po modelu, nastojmo odabrati pozitivno usmjeravanje.

Dakle, ovo je primjenjivo u gotovo svim situacijama. Na nama je da razvijamo svoju kreativnost kako bi nam čim prije došla ideja to reći umjesto ne (ponekad su sekunde u pitanju) :). U dobi do godine dana ne je prihvatljivije utoliko što dijete nije kognitivno zrelo za preduge rečenice i prevelika objašnjavanja. Npr. ukoliko dijete od 9 mjeseci gura prste u utičnicu, naravno da ćete mu reći “ne, pec-pec, to je struja“, u toj dobi nema objašnjavanja što je struja, čemu služi i slično.

Što kada dijete trči po stanu? Prvo što razmislite, je li to vama u redu ili nije? Ako nije, zašto nije i što možete reći:

  • ne trčimo po stanu!
  • ili u stanu hodamo, vani možeš trčati.

Ili : dijete krene prolijevati vodu iz čaše, ono što možete jest:

  • ne! koliko sam ti već puta rekla da ne smiješ to raditi!
  • ili: voda iz čaše je za piće. Vidim da se želiš igrati, možeš se vodom igrati u kadi. Ne želim da vodu prolijevaš u kuhinji, iz čaše…

Što vama zvuči bolje? Što biste vi rađe čuli? Često djeca onaj ne uopće ne čuju, već čuju onaj dio “trčimo po stanu”.

Ovdje nije stvar u tome da djeca ne smiju čuti ne. Stvar je u tome da djeca puno lakše prihvaćaju stvari ukoliko ih pozitivno okrenete. I nama bi dosadilo da nam po cijele dane netko viče ne, zar ne bi? Zapravo, prestali biste uopće slušati tu osobu. Upravo se to događa djeci.

Ponovno razmislite koliko upotrebljavate ne u odgoju. Postavljam vam izazov da sljedećih 24 sata izbacite riječ ne ukoliko ono zaista nije potrebno, prihvaćate li izazov?

 

poyitivno

 

 

 

Advertisements