Povratak na posao

Prošlo je vrijeme porodiljnog i došlo vrijeme povratka na posao. Bila sam kod kuće gotovo dvije godine. Kako radim kao odgojiteljica, ginekologica mi je čim je vidjela blizanačku trudnoću (a to je bilo već sa 4+4 tjedana) savjetovala odlazak na komplikacije zbog rizične trudnoće. Tada sam radila u grupi gdje sam još i dizala djecu, često su bili bolesni i jednostavno sam se uistinu željela paziti. Željela sam druge godine djevojčica biti kod kuće, no situacija je takva da se s njihovih nepunih 15 mjeseci vraćam na posao.

Iskreno, nedostajao mi je neposredan rad s djecom. Pisala sam već kako sam zapravo stalno u poslu s obzirom da imamo vlastiti posao, no uglavnom su to nabavke, papirologija i sl. Neposredan rad s djecom ono je što me ostvaruje i ispunjava. U tom sam smislu jedva čekala vratiti se na posao. Ipak, moram priznati da me večer prije steglo u grlu na pomisao kako sada 7 – 9 sati dnevno neću vidjeti svoje djevojčice. Obožavam ih i obožavam biti s njima. Ono što mi je olakšalo situaciju jest to što su već adaptirane na vrtić i što znam da tamo zaista uživaju. One su djeca koja trebaju promjene u danu, trebaju i druge ljude i jednostavno vole društvo. Umiruje me činjenica da znam gdje su, poznajem odgojiteljice, znam da su na sigurnome i da će biti dobro. S tom spoznajom u miru mogu raditi svoj posao i posvetiti se djeci.

Često sam još i dok nisam imala djecu razmišljala kako odgojiteljice nakon svog posla i radom s djecom još odlaze kući svojoj djeci i nastavljaju “posao”. Sada shvaćam da su to dvije odvojene priče, dva odvojena svijeta. Posao je unatoč tome što ga obožavaš – posao, a pogled i osmijeh ta dva predivna bića koja te poslije dočekaju jest nešto neprocjenjivo. I uistinu ti ništa nije teško.

S otprilike njihovih 8 mjeseci života počeo mi je zaista nedostajati rad s djecom i ta kreativnosti. Znala sam čak i osjećati grižnju savjesti zbog toga i često bih upitala supruga jesam li grozna što se veselim povratku na posao. Trenutno mislim kako zapravo ni jedna žena ne bi trebala imati grižnju savjesti zbog istog. Uloga majke jest samo jedna od uloga koje igramo u životu. To što smo postale majke ne znači da moramo izgubiti sebe. Baš naprotiv, tek nam to treba biti motivacija da pokažemo svojoj djeci kako je lijepo imati posao koji voliš, koji te ispunjava. Činjenica jest da gubiš dio vremena s djecom kada radiš, no kvaliteta provedenog vremena s djecom je svakako ispred kvantitete. Stoga onaj dio vremena koji sam s njima nastojim provesti s njima, bez posla, bez mobitela i papira. Nastojim biti u trenutku, biti tu , sada s njima. Nastojim ih vidjeti, čuti, ljubiti, grliti, maziti, paziti, voljeti. I živjeti u nadi da će im to biti dovoljno da odrastu kao sretne i ispunjene osobe.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.