Brigo moja prijeđi na drugoga

Kada, kako i zašto smo postali bića koja ne mare za sebe, ali ni za druge?

Vrlo često mi se u zadnje vrijeme događa da svjedočim situacijama “brigo moja prijeđi na druoga”. Ljudima se ne da raditi, nezainteresirani su, pasivni, prepuštaju svoje živote u tuđe ruke i čekaju da drugi odrade stvari za njih i pobrinu se za njih. Roditelji ostavljaju djecu u vrtićima, igraionicama, čuvalištima, školama i očekuju da drugi ponovno odrade njihov posao. Nedavno mi je bila jedna djevojka na razgovoru za posao, vedra, optimistična, zadovoljna trenutnim poslom, puna riječi hvale za kolegice i ravnateljicu. Ostala sam u čudu jer je netko zadovoljan, ostala sam u čudu jer je pored mene sjedio netko sretan što radi i tko želi dati sve od sebe.

Kažu, ah ta današnja mladež. Nije stvar do današnje mladeži jer na stav “brigo moja prijeđi na drugoga” nailazim i kod starijih ljudi. Znamo da djeca uče gledajući i oponašajući nas. Ne uče od nas samo kako se hraniti i obući, oni također od nas upijaju i pasivnost pa se ta pasivnost prenosi i s generacije na generaciju.

Ipak, u vremenu svih silnih dostupnih informacija zaista mi je nevjerojatno da još postoje oni koji misle da će institucije odgojiti njihovu djecu i “popraviti” sve ono što oni učine ili ne učine kod kuće. Činjenica je kako djeca u odgojno – obrazovnim ustanova provode više sati, nego li s roditeljima, svojim primarnim odgojiteljima. Stoga je vrlo važno da ustanova u kojoj dijete boravi potiče njegov cjelokupni rast i razvoj. No, što kada dijete ode kući? Ostaviti ga ponovno nekome drugome? Djedu, baki, sudsjedi? Ostaviti ga da odgajaju starije braće ili sestre? Ili u konačnici da ga odgajaju tablet, laptop, mobitel? Tko će odgajati vašu djecu ako to ne činite vi? Vi ste primarni djetetovi odgojitelji. Vi ste ti od kojih dijete počinje još u trbuhu učiti i nastavlja prvim udahom. Vi ste ti koji ste mu najveći uzor. Dijete se ponaša onako kako misli da treba gledajući vas. Kako, ali kako da odgojitelji, logopedi, psiholozi poprave u 2 mjeseca pred školu ono na čemu šest i pol godina nije rađeno. Kako da logoped popravi ma i u godinu dana govor djeteta koje je 6 godina provelo pred ekranom, kojemu nije pročitana ni jedna priča, koje ni na koji na čin nije bilo poticano? Kako očekivati od učiteljice da radi s djecom kada djeca imaju sve veće i veće poteškoće s koncentracijom? Djeca ne znaju i ne mogu biti u miru.

Mir. Tako kratka, jednostavna, a toliko važna riječ. Mir. Onaj unutarnji. Onaj mir kada znaš da je sve dobro. Kada znaš da imaš nekog tko će te dići, tko će te usmjeriti, tko će ti postaviti granice kako bi se osjećao sigurnije, tko će ti navečer dati poljubac i pročitati priču. Onaj mir koji dijete može osjetiti kada zna da su roditelji/skrbnici tu za njega. Onaj mir kada dijete zna da ga nećete prebiti na mrtvo ime jer je prolilo čašu vode. Onaj mir koji možete osjetiti samo zato jer postojite i jer ste važni. To treba djeci.

Prije otprilike dvije godine poznanica mi se pohvalila kako njezino dijete od 3-4 mjeseca već pola sata “u miru” može gldati tv. Naučila sam ne komentirati ovakve stvari. Zaista. Jednostavno zato jer ostaneš posran svaki puta kada u dobroj namjeri pokušaš objasniti da neke stvari jednostavno nisu ispravne. Naučila sam da je toj mami to itekako ispravno. Ali, jasno vam je da nije, zar ne? Kako se može usporediti mir pred tv-om djeteta od nekoliko mjeseci s mirom kada netko uzme to dijete ili legne pored njega, gleda ga u oči, smije mu se ili pokazuje neke slike u knjizi.

Otišla sam po običaju sad u sasvim neku drugu temu, ali poanta je ista. Ne možemo očekivati da će drugi voditi brigu o našim životima i ispravljati naše greške. Svakog trena moramo biti svjesni da smo mi ti koji smo odgovorni za naše živote i živote naše djece. Mislite li zaista da je odgojiteljica ta koja treba naučiti dijete brisati guzu i da će to učiteljica činiti u školi? Mislite li zaista da se dijete od 5 godina ne treba znati samo svući/obući? Mislite li zaista da je odgovor na pitanje kako utišati trogodišnje ili četverogodišnje dijete – duda? Jesu li zaista odgojitelji ti koji trebaju trodgodišnjem djetetu pokazati kako žvakati krutu hranu jer mu se mama to ne usudi dati? Ali odgojiteljica s još 10 (20) – ak djece to treba stići i moći? Kažu mi učiteljice da im stižu u prvi razred djeca koja se ne znaju obuti, ne znaju potražiti svoje stvari u torbi, ne znaju ni nakon jednog polugodišta gdje ostaviti svoje stvari i kako se presvući za sat tjelesnog odgoja. Ali to dijete itekako zna vrlo dobro baratati mobitelom i aplikacijama.

Neki je dan izašao članak u kojem je spomenuto istraživanje koje je pokazalo kako djeca koja pohađaju vrtić ostvaruju bolje rezultate na maturi na kraju srednjoškolskog obrazovanja. Naravno, u istraživanju se ne spominje koliko su roditelji te djece radili doma s njima, ne spominje se jesu li to djeca koja su kod kuće zanemarivana pa im je vrtić bio slamka spasa, ne spominje se koliko je bio kvalitetan vrtić i s kojim kompetencijama su djeca krenula u vrtić. Napominjem još jednom, odgojno obrazovne ustanove su ovdje da prate i nadopunjuju odgoj roditelja, primarnih djetetovih odgojitelja, a ne da preuzmu cjlokupnu brigu o djetetu na sebe. U konačnici, to je  neizvedivo.

Da mi je 5 kuna za svaki puta kada je očekivano da ja preuzmem tuđe brige, sada bih bila milijunašica.

Trgnite se, svaki je dan važan. Ali baš svaki.

Advertisements

One thought on “Brigo moja prijeđi na drugoga

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.