Umor naš svagdašnji …

Umor. Sam pogled na tu riječ stvara mi sliku kreveta u glavi. U jednom mi se trenutku danas čak i bolnički krevet činio kao odmor.

Da mi je netko prije dvije godine rekao koliko umorna ću biti zaista mu ne bih vjerovala. Jednostavno, mislila bih da je to nemoguće. Da, radila sam i prije trudnoće puno, no spavala sam barem noćima u komadu i mogla sam si priuštiti vikende u krevetu. Bilo je zaista onih nedjelja kad se suprug i ja ne bismo maknuli iz stana. Krevet i kauč bili su nam sve. I tada sam mislila da sam jako umorna.

Sad se samo nasmijem ljudima koji nemaju  djece, a žale se kako su umorni. Shvaćam ih, ne znaju za drugo. Ali nekako mislim, vidjet ćeš s vremenom što je umor.

Nisam tu količinu umora zapravo ni osjetila dok se nisam vratila na posao. Tada me ovo ustajanje u 5:30 počelo ubijat jer sam ogromna spavalica, a nemam vremena leći kroz dan. Dokrajčilo me ovo ljeto. Godišnji od par dana koji je završio tako da sam još uvijek traumatizirana.

Radim posao koji obožavam, zaista. No, velika sam emotivka i zaista proživljavam sve s djecom. Toliko puta plačem nad njima i njihovom sudbinom.

Sve to tijelo negdje pamti. I zadnjih mi dana jasno daje do znanja da malo usporim. Danas sam radila razne pretrage jer sam fizički prilično loše (psihički još zaista i dobro) i u jednom trenu u bolnici mi je prošlo kroz glavu kako bi i boravak u bolnici bio neka vrsta odmora. I tada se naravno lupnem po glavi, kažem si kako nisam normalna i krenem dalje na posao brojeći sate kada ću vidjeti svoje djevojčice.

Poanta priče? Kao ono, uspori, nemoj tim tempom, ovo – ono. Hm, da… Može li jedna mama blizanki koje još uvijek ne prospavaju noć, koja se diže u 5:30 i vodi dva posla i nekoliko projekata, koja ima i supruga (nemojmo njega zaboravit), kućanstvo i sve kako to već ide usporiti? Teško….

Sve mi mame možemo samo tražiti što više pozitive u svakom danu u osmijehu svoje djece i njihovim zagrljajima. Možemo se nadati odlasku na wc bez pratnje i toploj kavi. Možemo se nadati lijepoj riječi supruga i zajedničkim trenucima. Baš te male stvari kroz dan te drže (i pokoja kava). I ideš iz dana u dan, boriš se, grizeš, ne daš se. I sama se na kraju dana pitaš kako sve to uspiješ. Ponekad se pitaš i zašto i čemu sve to. No, onda pogledaš ta malena stvorenja kojima si sve na svijetu i dobiješ sve odgovore koje trebaš. I tada se ni taj umor više ne čini toliko strašan. Na kraju dana si zahvalna samo na tome što ste svi živi i zdravi i više ti ništa nije teško. Jer, znaš da ima onih kojima je još teže nego tebi….

Advertisements

One thought on “Umor naš svagdašnji …

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.