Što to moj suprug neće nikada shvatiti?

Još u rodilištu shvatila sam kako je majčinstvo u meni probudilo skroz neku novu razinu emocija. Dakle, svaki dan sam plakala. Strašno mi je teško palo kad bi suprug odlazio. S obzirom da sam uglavnom pozitivna, bilo mi nevjerojatno kako ne mogu baš ni malo kontrolirati emocije. Suze su jednostavno tekle koliko god ih ja pokušala zaustaviti. Baby blues je odradio svoje.

Vidjela sam već tada kako me suprug gledao i jadan se pitao jesam li upala u postporođajnu depresiju. Plakanje je prestalo par dana prije odlaska kući, kada sam si nekako uspjela posložiti stvari u glavi. No, ta nepoznata količina emocija doma se pretvorila u neki drugi oblik.

Prije nekoliko tjedana pričala sam s poznanicom i nekako smo došle na to da sam se prvih mjeseci noću pretvarala u čudovište. Suprug nije koristio riječ čudovište, već zmija 🙂 – isto je potvrdila i poznanica. I tada sam se čula s još nekoliko majki koje su opisale slične situacije. S mojeg gledišta, nisam bila zmija, već jednostavno majke drugačije doživljavaju stvari od očeva. Kako naše djevojčice nisu želje spavati u ležećem položaju, osim ako bi bile spojene na sisu, suprug je s jednom curkom spavao u dnevnome boravku u sjedećem položaju, ja s drugom u sobi. Kad bi ova kod supruga zaplakala, mijenjali bi se. Ti momenti mijenjanja beba bili su za supruga smrt jer bih mu tada govorila neka požuri pa daj ovako, onako. Iz moje perspektive: kada ne bi dovoljno brzo uzeo bebu koja je kod mene, probudila bi se, plakala, morala bih sjesti, staviti obje na sisanje i tako biti sljedećih 40 min. Kada bi se sve na vrijeme odigralo, on bi uzeo svoju, ja svoju i nastavili bismo spavati. Pa bi plačem znale jedna drugu probuditi ukoliko ih ne bismo pravilno primili, premjestili. Da, bile su zahtjevne u tim stvarima prvih mjeseci. I zbog tog sam se pretvarala u zmiju. Nije se to odigravalo nakon cjelodnevnog wellnessa, već nakon cijelog dana brige oko ta dva malena bića. Nekad bi ih noću nosila, jedva dobila u neki san. Dojeći sam provela mjesece na kauču i krevetu. Nisam mrdnula iz kuće, a tuširanje mi je bilo dobitak na lutriji. I ne mogu oni (očevi) shvatiti te stvari iz čisto jednostavnog razloga – nisu to prošli, ne rade im hormoni, maknu se iz kuće u svijet bar na posao.

I nije to samo stvar tih prvih mjeseci. Nekako računaš na njih kada su doma. I onda kreće: napravi ovo, ono, daj amo – tamo. Pa ispadneš babaroga. A jednostavno majka gleda tri koraka unaprijed i vidi kako će se stvari najlakše i najbrže odigrati. Uistinu da, nekada mi se čini da s njih dvije stvari obavim lakše sama jer znam što sve moram i kojim redom. Kada zadužiš još nekog za nešto, odmah nemaš sve pod kontrolom (a nisam control freak). S blizancima je priča jednostavno sasvim drugačija. Imaš ne jednu bebu, nego dvije, koje trebaju mamu odmah i sada, a moramo se negdje spremiti, otići, spakirati stvari. I tada one plaču jer ih ne možeš primiti, ti se ljutiš na supruga jer ih nije smirio, a jadan uistinu nije kriv jer one žele mamu, a ne tatu. Ali to što se odigra u majčinoj glavi, razina hormona koja se podigne jer dvije bebe plaču, čini je nesposobnom za normalnu konverzaciju.

Uglavnom su majke te koje razmišljaju o uvođenju dohrane. Pa što dati, kada, kako? Na koji način pričati s klincima? Zašto? Zašto ne dozvoljavam dedama i bakama određene stvari… Zašto sam bila ljuta kada su organizirali feštu kada su curke imale 3 tjedna? Zašto baš sada nisam željela goste? Zašto ovako, zašto onako? Uglavnom nam je um angažiran sto na sat, a zapravo imaš osjećaj kao da ne možeš povezati dvije smislene rečenice. I ne, ne mogu to shvatiti ni očevi ni bilo tko, tko nema djece, a kamo li blizance.

Ponekad sam toliko umorna da se moram uhvatiti za stol/vrata/ormaric kako se ne bih skljokala na pod. Posebno od kada sam se vratila na posao i odradivala duple smjene. Uz sve kucanske poslove, brigu oko djece nekada trebas samo tisinu i da suprug preuzme stvari.

I vidim, da. Pokušava on shvatiti određene stvari. Zaista mi je 1000 x odao priznanje. Ipak, umor fizički, a ponekad i emocionalni ostaje meni. Sretna sam što imam supruga koji se trudi, koji je tu uz nas. Ali činjenica je da smo s različitih planeta.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.