Skolstvo, strajk i Kristina Mandarina

Osmišljavam danas za svoje predškolarce igre sa slovima i u jednom trenutku osjetim kao da me netko toljagom opalio po glavi.

Naime, nekako zaista u predskolskom odgoju težimo tome da djeca uce spontano, kroz igru. Nevjerojatno je koju kolicinu informacija mogu na taj nacin usvojiti, odnosno, sto sve mogu nauciti. Vecina odgojitelja potrosi sate i sate na osmisljavanje kvalitetnih poticaja. Kako bi to mogli, prvo trebamo pratiti djecu, njihove interese, prema tome ponuditi poticaje za aktivnosti, a poslije toga napraviti evaluaciju kako bismo vidjeli jesu li djeca bila zainteresirana, sto su iz aktivnosti usvojila i sto im ponuditi dalje.

Gledam ih kako odabiru aktivnosti koje im se svidaju i slusam njihove ideje za daljnje aktivnosti. I tako to bude s predskolarcima do otpilike 1.8. , a cca 1.9. krecu u sasvim drugaciji svijet. Svijet u kojem moraju sjediti najmanje 4 skolska sata, a ucitelji uglavnom jos prakticiraju frontalni nacin rada. Zasto? Kako? Kako 2019. godini? Jeli uistinu toliko tesko provesti neku kvalitetnu reformu?

Vjerojatno vec znate kako skandinavske zemlje imaju prilicno dobre odgojno – obrazovne modele i kako u tim zemljama samo najbolji u svom podrucju mogu biti profesori. Logicno, zar ne? Jer tko ce bolje proučavati od onih koji imaju veliko znanje.

Pokusavmo preuzeti i ono sto se vec drugdje pokazalo kao nuspjesnim. Iz godine u godinu djeca su nam pokusni kunici, a nikako da sazivi nesto jer nemamo kvalitetnih ideja. Cini se kao da je samo pitanje koliko ce se novaca svake godine okrenuti i tko ce vise staviti u svoj dzep. A gdje su djeca? Tko njih pita? Zanimljivo je slusati skolarce kojima je vec dosta ovih strajkova. Slazem se da bi ucitelji i profesori trebali biti vise placeni, kao i uostalom vecina naroda. Sigurno je da bi radnici koji rade po 12 sati dnevno na otvorenome u gotovo svim vremenskim prilikama trebali biti vise placeni. Sigurno jje i da bi vatrogasci i vozaci hitne trebali biti vise placeni. Sigurno bi i cistacica javnih wc-a trebala biti vise plaćena kao i radnica u pekari. Neupitno je to. Ali, neupitno je da bi trebali strajkati i za kvalitetniji kurikulum, za odbacivanje frontalnog nacina rada, za premalo satova tjelesne kulture i previse domacih zadaca. Trebalo bi štrajkati jer su nam ucitelji demotivirani vec na studiju. Treba strajkati jer je u skolama toliko losa prehrana. Trebali bi strajkati jer dozvoljavamo da se religije mijesaju u sustav odgoja i obrazovanja. Treba strajkati jer djeca u skolskome danu ne provedu ni jedan sat u prirodi, na svjezem zraku. Treba strajkati jer nam skole izgledaju kao tamnice i jer imamo premalo eko skoli. Treba strajkti jer nema domacinstva u skoli! Treba strajkati jer treba mijenjati srz školstva.

Brinem. Brinem jer vidim koliko dajem svojoj djeci i koliko dajem djeci u vrticu i znam da ce krenuti u ovaj nepoticajni sustav. Sustav u kojem odlicno prolaze streberi. Sustav u kojem su kreativnost i emocionalna inteligencija nepoznati pojmovi. I sama sam provela istrazivanje na uzorku od 250 djece koje je pokazalo kako kreativnost s polaskom u skolu drasticno opada. Zasto? Jer se ocjenjuje likovni, jer se ocjenjuju tjelesi i glazbeni. Jer slika treba biti onavom kakvom je uciteljica zeli vidjet, a ne onakvom kakvom je dijete vidi. Jer dijete koje nema talent za pjevanje bude posramljeno pjevajuci pred cijelim razredom. Nisam to jednom dozivjela. Jer dijete koje nema smisla za tjelesni mora odraditi za ocjenu sve ono sto i dijete koje u istome posjeduje nevjerojatne sposobnosti. E to je taj sustav koji nas ubija. Polako, iznutra. I samo je pitanje hoce li se osoba pronaci ikad ili nikad. Hoce li to dijete imati podršku razumijevanje obitelji ili ce kroz zivot krociti s vrlo niskom dozom samopuzdanja i samopostovanja.

Takva sam i ja bila. Zametnuta u sustavu. Ni trunke streberskoga u meni. S vrlo niskom dozom gore navednoga. Sve do fakukteta. Kad sam shvatila sto me zanima i sto zaista znam i mogu. Ali ima onih koji nikad ne shvate. Kako li to samo tesko mora biti ….

Koja je poanta? Poanta je da imamo nezadovoljne ucitelje i profesore u jedno vrlo losem odgojno – obrazovnom sustavu, a nacija se brine za Kristinu Mandarinu.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.